Očuvanje kulturnog nasleđa Bošnjaka u Srbiji od Gajreta do danas

Priboj – U okviru projekta „ Znamo li dovoljno o kulturnom identitetu Bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji“, koji sufinansira Ministarstvo informisanja i telekomunikacija, pokušaćemo da odgovorimo na pitanje iz naslova projekta, kroz multimedijalne forme, razgovore i intervjue, koliko je stvarno kulturno nasleđe prisutno u javnom diskursu Srbije, koliko na medijima a koliko kroz Kulturno umetnička društva, edukacije i obrazovni sistem.

Foto: Arhiva Primus Priboj

U prvom sadržaju iz serijala, bavićemo se počecima, odnosno osnivanjima Gajreta i sličnih društava, iz vremena nakon povlačenja Otomanske imperije sa ovih prostora i završetka prvog svetskog rata, kada muslimanske etno grupe na Balkanu, otpočinju rešavanje svog identiteskog pozicioniranja u novim društvenim okolnostima. Tada počinju i osnivanja udruženja i aktivnosti na očuvanju, unaprjeđenju, afirmaciji, zaštititi etnogenezi, etnologiji, etnografiji, istoriji, kulturi, očuvanju kuturne baštine, praćenju društeno-političkog statusa i položaja, objektivnih i subjektivnih uslova društveno-političke egzistencije i zbilje koja se zasnivala na dugotrajnim istorijskim etno-genetskim evolutivnim procesima koji i danas traju.

GAJRET

Prvi Gajret kao nacionalno-kulturno-prosvjetno društvo, formirano je 20.februara 1903. godine u Sarajevu u kompleksnim odnosima unutar Bosansko-hercegovačke državne i društvene multinacionalne strukture, u godinama okupacije Bosne od Austro-ugarske carevine. Uprkos raznim otporima Gajretovi odbori su se širili cijelom Bosnom i razvijali svoju dijelatnost na očuvanju i promociji kulture uz izuzetan doprinos razvoju procesa školovanja muslimanske omladine tog vremena.

Nakon završetka Prvog svetskog rata, Gajreti su počeli da se osnivaju širom novostvorene države, a prvi Gajret formiran van teritorije Bosne i Hercegovine, osnovan je u Priboju 1920.godine. Iste godine imenuju se povjerenici u Prijepolju, Novoj Varoši , Novom Pazaru, Bijelom Polju, Sjenici, i u Pljevljima. Ubrzo je “Gajretova” organizacija uz pomoć državnih organa postala razgranatija. Već 1921. godine umjesto povjerenika osnivaju se pododbori u Prijepolju, Novom Pazaru i Bijelom Polju, dok se u ostalim mjestima zadržavaju povjerenici. Osim toga, bili su imenovani povjerenici u Brodarevu, Kanju, Komranu, Kosatici, Hisardžiku, Kaćevu, Petelju, Velikoj Župi i Stranjanju (sve u prijepoljskom srezu). Međutim, ova povjereništva su ubrzo prestala sa radom. Širenje “Gajretove” organizacije u Sandžaku pomagali su pored državnih organa, vjerski službenici i bosanskohercegovački iseljenici. Od 12 povjerenika koji su bili postavljeni 1921. godine, 11 ih je bilo iz redova imama ili vjeroučitelja.

Foto: Arhiva Primus Priboj

Najveći dio muslimanskog naroda u Sandžaku poslije prvog svjetskog rata, izložen neprekidno političkim i asimilatorskim pritiscima, izbornom terorisanju i otvorenim pozivima na iseljavanje, još više se povlačio u sebe, naviknut na svoj način življenja i čuvanje gotovo kultnih, vjekovno ukorjenjenih tradicija. Zatvorena muslimanska sredina pretvarala je svoju snagu i želju za očuvanjem nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta u otpor prema svemu onom što je dolazilo izvan tog začaranog kruga. Zato brzo osnivanje “Gajretovih” pododbora i povjereništava nije pratilo onako masovno i aktivno učešće naroda kako je bilo planirano, niti je “Gajret” mogao imati željeni uticaj.

“Gajretovo” povjereništvo u Novom Pazaru, uspostavljeno 1920. godine, preraslo je 1921. u pododbor. S obzirom da se radilo o najvećem i najznačajnijem mjestu u Sandžaku, “Gajret” je smatrao da će tu imati i najviše uspjeha. Međutim, naišao je na otpor “Džemijeta” kao i u svim mjestima gdje je on djelovao.  “Gajret” je pokušavao da u Sandžaku djeluje i na kulturno-prosvjetnom planu jer se radilo o jednom od privredno, kulturno i prosvjetno najzaostalijih dijelova zemlje. Poslije završetka Prvog svjetskog rata u čitavom Sandžaku nije bilo nijednog  boljeg puta, željeznice, novčanih zavoda, štedionica, banke, stručnih škola, bolnica, električne centrale, rudokopa, strugare, “prosto ničeg savremenog”.  Posebno je bila porazna slika u pogledu pismenosti stanovništva, naročito muslimanskog. Prema popisu iz 1931. u Sandžaku je bilo nepismenih 101.923 ili 76,4 % lica starijih od deset godina.

 Foto: Arhiva Primus Priboj

“Gajret” se zato trudio da učestvuje u borbi protiv nepismanosti. U tom smislu vrlo značajno mjesto u djelovanju u Sandžaku trebalo je da ima otvaranje njegovog konvikta (internata) prvo u Novom Pazaru a zatim u Pljevljima. Bez konsultacija sa mjesnim odborom, Glavni odbor je otvorio konvikt u Novom Pazaru. Za upravnika ovog konvikta imenovan je učitelj Mustafa Kreso. Međutim, i pored njegovog zalaganja naišao je na velikii organizovani otpor “Džemijeta” i antigajretovsko raspoloženje i odbojnost stanovništva. Tako je prve godine u internat stupilo svega pet pitomaca a na kraju školske godine ostalo je svega dvoje. Početkom školske 1928/29. godine u Sandžaku je otvoren internat u Pljevljima. Zahvaljujući agilnosti pljevaljskog “Gajretovog” odbora dobijene su prostorije bivše vakufske medrese. U internat su tada stupila 23 pitomca iako je bilo mjesta za 32. Od te školske godine internat je neprestano radio i primao godišnje oko 30 pitomaca od kojih je veliki broj bio iz drugih krajeva van Sandžaka. Zgrada u kojoj je bio smješten internat imala je 11 odjeljenja: 2 učionice, 1 spavaonicu (salu), 1 menzu, kuhinju, peraonicu, bolnicu, sobu za molitvu, kancelariju upravnika, njegov stan i ostale nusprostorije.

Osim u ovom internatu “Gajretovi” sandžački pitomci bili su školovani i u drugim konviktima širom Bosne i Hercegovine. Kroz te konvikte za dvadeset godina “Gajretovog” djelovanja prošlo je 166 učenika. Sandžački studenti su kao i bosanskohercegovački za vrijeme studija u Beogradu stanovali u domu “Osman Đikić” beogradskog “Gajreta”. Ovaj dom, izgrađen 1931. godine, otvorio je šanse za školovanje većeg broja muslimanske studentske omladine iz BiH, Sandžaka i Makedonije. Dok je 1922/23. na Beogradskom univerzitetu bilo upisano svega četiri Muslimana, školske godine 1939/40. bilo je 419 studenata. Broj Muslimana studenata u odnosu na broj stanovnika bio je više nego mali. Godine 1940. na 1500 muslimanskih stanovnika dolazio je jedan student u Sandžaku. Ništa nije bilo bolje ni stanje u zemlji, pa je tako od 110.000 gimnazijalaca 1939. godine bilo svega 1.723 učenika Muslimana.

Pored ovakvih djelovanja u Sandžaku “Gajret” je pokušavao i sa otvaranjem čitaonica prema svom programu rada. Tako je 1925. osnovana čitaonica u Pljevljima, Prijepolju i Novoj Varoši 1929. godine i nešto kasnije i u Sjenici. Ponegdje su one bili jedini kulturni centri, a uprava “Gajreta” je računala da će one biti značajan faktor saživljavanja naroda sa njim i njegvom ideologijom, kao i za što češća sastajanja i kontakte “Gajretovih” radnika i članova radi izmjene mišljenja, održavanja predavanja, pokretanja raznih akcija kulturno-prosvjetnog značaja. Svaka od ovih čitaonica imala je i svoju biblioteku sa skromnim fondom knjiga koje su stajale na usluzi članovima, a bile su takođe pretplaćene na veći ili manji broj listova i časopisa. Tako je 1940. “Gajretova” čitaonica u Pljevljima pored dobro opremljene biblioteke imala tamburaški orkestar, diletantsku sekciju i potrebnu opremu za organizaciju zabava (lijepu salu, pozornicu, stolice, dekor i drugi potrebni inventar).

 Foto: Arhiva Primus Priboj

Pored čitaonica, “Gajret” se zalagao i za održavanje analfabetskih tečajeva, pa je u njegovoj organizaciji održano nekoliko tečajeva opismenjavanja u Prijepolju, Brodarevu, Novom Pazaru kao i više popularnih predavanja.

Osim rada na kulturno-prosvjetnom prosvjećivanju i pomaganju muslimanske omladine, “Gajret” je preduzimao izvjesne akcije na osposobljavanju za rad i ženske muslimanske omladine. Tako je došlo do otvaranja i Ćilimarske škole u Novom Pazaru. Glavni odbor Gajreta je za otvaranje ove škole u novopazarskom mjesnom odboru stavio na raspolaganje izvjesnu svotu novca i vunu prvoklasnog kvaliteta, prikupljenu u okolini. Posredstvom GO kod ministra za trgovinu i industriju, premeštena je učiteljica Državne ćilimarske škole Fatima Džamović iz Sjenice u Novi Pazar. Prikupljen je najpotrebniji pribor tako da je škola zvanično otvorena 10.2.1923. godine i nosila je naziv Gajretova ćilimarska škola. Škola je imala u prvoj godini rada 8 siromašnih muslimanskih učenica. Cilj škole je bio da osposobi muslimansku žensku djecu u tkanju ćilima i da širi pismenost. Do školske 1938/39. ovu školu završilo je 58 učenica, a u toku ove školske godine pohađalo je još 47 učenica. Godine 1940. škola je imala 36 učenica. U školi je pored muslimanskih učenica bilo i nekoliko učenica pravoslavne vjeroispovesti.Većina učenica bila je iz Novog Pazara i okoline, ali su postojale i ideje da se i jednom broju učenica iz Bosne i Hercegovine omogući školovanje u njoj. Škola je za najveći dio polaznica bila najveći stepen obrazovanja koji se mogao dostići u ovoj zatvorenoj i patrijahalnoj sredini, pritisnutoj nizom egzistencijalnih problema i opštom besperspektivnošću.

Foto: Arhiva Primus Priboj

Uz sve poteškoće i nerazumjevanja rad Gajreta na okupljanju muslimanske omladine I naprednog stanovništva, je imao značajan uticaj na očuvanju, nematerajlnog kulturnog nasleđa, sevdalinke kao pesme i identitetskog dobra, igara kroz razna društva i grupe, očuvanje ženskih svadbarskih pjesama us tepsiju, i priča Hićaja. Posebno se u radu isticao pribojski odbor I pododbor a jedno vreme  i povjerenici Zuhdija Prašo, Rasim Hasanagić i Adil Kočević. Sam Priboj je zbog svog položaja na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, strukture čaršijskog ali i seoskog stanovništva“odudarao I isticao se” u Polimlju, a dolaskom pruge uskog kolosjeka do Priboja on postaje centar trgovačkog i špediterskog posla i razvoja  na široj regiji. 1.januara 1929. tadašnji ministar saobraćaja Andro Stanić je svečano pustio u rad prugu i železničku stanicu koja je Priboj direktno povezivala sa Sarajevom I Beogradom. Razvoj Priboja kao glavne trgovačke tranzitne tačke regije,  pratilo je i razvoj prodaje drvene građe iz ovog kraja koja je odlazila sada nesmetano do Italije, Nemačke I Engleske, kao i  na desetine hiljada grla stoke i drugih poljoprivrednih proizvoda, vune kočeta I sl., što je u Priboj dovodilo sve glavne poslovne ljude tog vremena i preko 500 kiridžija iz celog Sandžaka, Crne Gore I Bosne. U varošicu na Limu tada je vozom stizala evropska roba, moda i odjeća, napredne ideje a u kulturnom uzdizanju stanovništva doprinos su davale i knjige kao i redovno pristizanje sve štampe i publikacija najznačajnijih listova na Balkanu. Poverenici Gajreta u saradnji sa Sokolarskim društvom i sve većim brojem muslimanskog življa od trgovaca, zanatlija, mladih organizuju stalne akcije  i rade na očuvanju kulturnih osobenosti, obrazovanju što većeg broja mladih muslimana i uključenju muslimanskog življa u sve tokove u Pribojskom srezu koji su dobili impuls razvoja ovim procesima. Zahvaljujući agilnosti Gajreta i entuzijazmu muslimanskog življa u Priboju koje se razvilo tokom ovog perioda realizovana je i prva pozorišna predstava koju su izveli članovi Gajreta. Na čelu sa Ademom Mulaosmanovićem 1937.godine pripremili su I izveli pozorišnu predstavu jednočinku “Mati” po tekstu Karela Čapeka u kojoj su igrali Hamdija Kurtalić, Šukrija Hasanagić, Smajo Špirtović, Rasim Softić, Šefket Hasanagić,Rasim Hasanagić I Adem Mulaosmanović. Sledeće godine pokušano je da se u izvođenje pozorišnog komada po prvi put uključe i mlade muslimanke što je razgoropadilo starije konzervativne muslimane u čaršiji koji su svojoj ženskoj deci zabranili da učustvuju u predstavi “Tako je suđeno” koja je otkazana. U knjizi Faruka Dizdarevića Gajret u Priboju, Šukrija Hasanagić je kao akter tih događanja opisao situaciju koja je sledeće godine dovitljivošću i upornošću Gajretovaca dovela do prve ženske predstave u Priboju po tekstu “Zenifa”. Predstava je odigrana u prostorijama pribojskog Mekteba a publika je isključivo bila sačinjena od žena. Zbog provokacija i problema gajretska omladina je glumice i glumce umesto na glavni ulaz provela preko merdevina na prozor na zadnjoj strani mektebske zgrade. Nakon “probijanja leda” i ogromnog uspeha predstave o kojoj se u široj regiji pričalo, osnovana je dramska sekcija Gajreta u sklopu kog je radio i čuveni Tamburaški orkestar a Gajretovi entuzijasti i omladina izgradili su na Osovniku (brdo na levoj obali Priboja) pored lokaliteta Sarajevska česma i baraku i klupe sa pozornicom na kojima su nastupali članovi Gajreta i okupljao se veliki broj kako muslimanske tako i pravoslavne omladine uživajući u igrama i pesmama Polimlja sa doskočicama i Hidžajama.  

Foto: Arhiva Primus Priboj

Ukupan “Gajretov” rad u Sandžaku između dva svjetska rata, iako neosporno ambiciozno zamišljen kao masovan i znatno plodotvorniji, u samoj stvarnosti bio je suočen sa djelovanjem niza činjenica nacionalne, političke, vjerske, kulturne i finansijske prirode koji su uticali na to da on ne uspe da ostvari značajniji i masovni uticaj kod najvećeg dijela sandžačkih Muslimana. No ukupno gledajući, zahvaljujući radu Gajreta, značajan broj mladih Muslimana uspijo je završiti srednje škole I fakultete i to u procentu od preko 70% od ukupnog broja školovanih od 1920.do1941.godine koji su posredstvom Gajreta i njegovih internata se obrazovali, što je već samo po sebi veliki doprinos. Njihovo okupljanje raznih narodnih stvaralaca je u tim smutnim vremenima uspeo da da doprinos očuvanju kulturnog identiteta, nematerijalne baštine i običaja muslimanskog življa. U sredinama u kojima je jedva 20-ak procenata stanovništva bilo pismeno i u kojima nije bilo na početku delovanja Gajreta ni jedna muslimanka sa srednjom školom niti uključena u javni život grada, oni su dali nemerljiv doprinos obrazovanju mladih i emancipaciji muslimanskih devojaka I žena.

O “čuvarima kulturne baštine”Bošnjaka u sadašnjem vremenu, razgovaraćemo u nastavku projekta, sa uglednim pojedincima, društvenim radnicima, imamima, kulturnim poslenicima i članovima BNV-a..

PP Media G.Reković